Priča o Rasnu i Rašanjskom Studencu

Hercegovci, ovi zapadni, samo na hidrantu imaju slovo H! H i F su slova koja su nekud nestala, i rijetko koje čeljade će ih izgovoriti. Franjo je Vrano, Filip je Pilip, a nekada Hrasno, već dugo je – Rasno. Ima dosta istih toponima sa početnim H u našoj zemlji. Eto, Hrasno je i u Sarajevu, ondje gdje hrasta dugo nitko vidio nije i to se naselje u polju uz rijeku već odavno pretvorilo u gradsku četvrt. Ono, baš je često ime, pokazat će se…
A ovo Rasno je – Rasno i ta je dvojba oko imena odavno raspetljana. Naravno, selo je ime dobilo po nekad dominirajućim hrastovim šumama, ali ni ovdje to drvo više nije glavno, već ga je grab nadjačao, ali i druge vrste. Pa mi se čini da su nekadašnje hrastove šume ovdje poslužile samo da selo dobije ime.
400 stranica povijesti

Zapravo, sudeći prema brojnim izvorima, a puno ih je baš, i svi su rezimirani u vrijednoj knjizi, zapravo monografiji “Rasno – Dužice župa Hrasno”, što su ju znanjem, propitkivanjem i kopanjem po brojnim arhivama napisali Ivan Dugandžić i fra Josip Sopta, a širokobriješki ogranak Matice hrvatske u sunakladništvu sa župnim uredom tiskao 1999. godine. Četiri stotine stranica čiste povijesti. S njih razaznajem brojne neobičnosti koje ovo selo i ovaj kraj čine doista posebnim. I po ljudima koje su oblikovali burni povijesni događaji, ali i po prirodnim fenomenima koji ga svrstavaju u zone koju su rado obilazili i istraživali znameniti geolozi, tragači za predajama, arheolozi, arhitekti, biolozi, te su o svemu ostavljali traga i lijepo je znati da se i po nekoj teškoj i nesnosnoj žegi ovdje uspinjao jedan Vlajko Palavestra, Đuro Basler, Šefik Bešlagić i masa drugih znanstvenika, ali i putopisaca iz starog vakta.
Nažalost, jedan vrijedan dokument, podeblji nalaz geologa iz i oko Rasna, sačinjen pedesetih godina prošlog stoljeća, izgorio je na nekom mostarskom muzejskom rafu početkom posljednjeg rata. No, Dugandžić će dosta toga “nadomjestiti” malom publikacijom “Kamen i voda – Kraški izvori u Rašanjskom polju”, i pomoći mi riješiti misteriju ovdašnjih voda i svega što se nalazi između Malog i Velikog Rašanjskog polja, među kojima je ovo selo nastalo vjerojatno prije negoli će ga se prvi put pisano spomenuti već 1468. godine, u turskom defteru, kojega je A. Aličić uvrstio u knjigu “Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovine”, tiskanoj u Sarajevu 1985. godine, te će ga se pod tim imenom još nebrojeno puta spomenuti sve do današnjih dana, u više dokumenata i popisa, turskih, franjevačkih i državnih, koji su uslijedili nakon svih spomenutih. Dugandžić i Sopta ustvrdit će da “Pogrešno je iznesen podatak T. Romovića objavljen u antropogeografskoj studiji ‘Hercegovina’ dr. Jefte Dedijera, gdje se napominje da je selo (džemet) Rasno dobilo naziv po Hrasnu (Hrasno na lijevoj strani Neretve), odakle su dolazili stočari na ispašu. Prema pučkoj predaji, Kvesići (jedno od rašanjskih prezimena) starinom su iz Hrasna na lijevoj strani Neretve (‘Kad su Grci napušćali, oni su došli na pašu s ajvanom i tako ostali’). Po njima bi nastao i naziv mjesta Rasna. No ni jedno ni drugo ne smatramo točnim, pogotovo ako znamo da ove pretpostavke potječu od Dedijera, Cvijića i njima sličnih ‘istočnih’ pisaca, čija djela, s obzirom na podrijetlo hrvatskog življa u Hercegovini, nemaju znanstveno-povijesnu vrijednost. Istina je vjerojatno u slijedećem: Rasno je uglavnom pokriveno niskom šumom sastavljenom od hrastovine, grabovine, jasenovine i kljena. Poznato je da se nekoć Rasno prostiralo na mnogo većem prostoru, od Medvidovića do Buhova i od Čerigaja do Grljevića na kojem je uglavnom prevladavala hrastovina. Odatle vjerojatno naziv čitavom kraju. S tim da se ‘H’ u pučkom ikavskom govoru lako izgubilo, pa ostalo Rasno. Iz povijesnih izvora poznato je da su stari Slaveni vrlo rado davali imena po prirodnom obilježlju kraja (posebice su štovali drvo hrast). Na taj su način postala imena svih sela, koja su izvedena od vrbe, jasena, graba, oraha, cera, duba i drugih, što je u Hercegovini bio čest slučaj. Dakle, predjel prepun hrastove šume nazvao se Hrasnom, od imenice hras-t i suf-na. Svakako, na tlu Rasna bijaše mnogo hrastova, hrastove šume, koje je u današnjici osjetno manje (prevladavaju jasen i grab). Riječ hrast je veoma stara i raširen toponim, sama i u izvedenicama, tako su Hrašćani kraj Imotskog, Hrasno kraj Stoca, Rašće kraj Orahovice u Slavoniji, Rasno u župi Kraljeva Sutjeska, u okolici Duvna i Križevaca su sela Rašćani itd. Hrast (Quercus) u Hercegovini i Dalmaciji poznatiji je pod nazivom dub, sveto stablo mnogih narodnih predaja u svijetu. (E, ovi preskočiše sarajevsko Hrasno!; op. D. M.) Etimologijsko tumačenje, podrijetla imena Rasno (Hrasno), od riječi ‘hrast’ možemo prihvatiti kao ispravno. Ipak, kad je u pitanju naše Rasno (Hrasno), bilo bi veoma važno steći nove spoznaje i dobiti nove argumente kroz povijesna vrela o vremenu srednjega vijeka, kada je ime najvjerovatnije i nastalo. Osobito bi bila značajna spoznaja koliko je hrast, kao drvo, bio prisutan na tom području, te je li kao ‘kultura’ značio nešto u životu ljudi. Da bi npr. jedno drveće ili neka pojava nametnula svoje ime čitavom kraju, odista moraju postojati valjani razlozi.”

Rašnjanima je bilo važno da se sve ovo raspetlja i “metne u ljucku miru”, jer su neki ljudi u nedavnoj prošlosti, kakav je bio i spomenuti Dedijer (žali Bože ‘nakog prezimena!) pisali onako kako je beogradskom dvoru pasalo, bilo da su na njemu sjedili monarhisti ili komunisti, i to je, jebi ga, valja priznati – tako. Uostalom, baš taj Dedijer u Popovu polju, osim nekoliko katolika, neće “vidjeti” nikog do li Srba. Pa bili oni katoličke ili muhamedanske vjere! No, vrćimo se mi našem Rasnu…

Najstarija poznata imenica ovdje je – zdenac. Studenac. Oko njega je nastalo selo, šireći se kamenim kućama natkrivenim raževom slamom – do sljedećega. Ovaj studenac je živovodan, i danas je neka vrst spomenika, premda se iz njega još zahvaća živa voda, ali nije više potreba za tim. Kad bi Studenac znao pričati, znali bismo sve o Ilirima koji su preživljavali njemu zahvaljujući, i njihovo sitnozubo blago, i starim Grcima koji su ga vjerojatno prvi kamenom ogradili, i Rimljanima u čije je vrijeme nekako lociran, premda je svaki živi zdenac od svakog vremena i civilizacije stariji, o Rašnjanima pod Turcima, kada stećak nije značio to što danas znači te je u to vrijeme ovamo premješteno nekoliko stećaka s obližnje nekropole, a jedan sasječen i njime uokvireno ovo osebujno vrelo, a sve mi se čini da ni ovog sela ne bi bilo da njega ne bi, niti bi Rimljani tud probijali drum da se nisu imali s čega vodom napojiti i sebe i konje osnažiti, sve u svemu, ovo je jedno od najintrigantnijih i najpoznatijih vrela u Hercegovini uopće.
Narod ga je naraštajima pamtio, o njemu pjesme i legende ispredao, guslama se o njemu sa stoljeće na stoljeće priča prenosila, no, jedna, ona koja je prihvaćena kao “službena”, ostala je upisana, jer budala je vazda pamtio, a pametan – zapisivao, te ju je baš jedan takav, Ivan Kvesić Jakovljev, istražujući ne zna se gdje ili s kim, zapisao 1961, a zapis sačuvao imenjak mu i prezimenjak, franjevac Ivan, a nađoh ga u Dugandžićevoj publikaciji: “Na sredini sela i Rasna nalazi se Studenac s pitkom živom vodom, a sagrađen je kao spomenik putnicima i karavanima. Sagrađen je uz glavni put u davno rimsko doba, koji su izgradile rimske legije za vrijeme Tiberija. Studenac sam i po imenu ima lijepu, čistu i hladnu vodu da zubi trnu. Bio je zatrpan velikim blokovima, tko zna zbog čega, obrastao živicom, a voda je uvijek tekla, pa je 1723. godine otkriven i otvoren. Lijepo je građen u četverokutu sa izrađenim četvrtastim kamenom. Kažu da je neki Dalmatinac (Šperac), goneći jarce na Pazar, pa kad su bili kod Studenca, pojio jarce, primijetio da tu ima nešto većeg i predložio da se to otkopa, očisti i vidi. Nije se prevario, jer je otkopan i otklanjanjem velikih kamenih blokova pronađen taj zaista divni bunar – studenac. Odmah su seljani napravili od velikih blokova tri pojilišta za stoku, a četiri velika bloka su ostala kao ograda Studenca. Radoznali i inteligentni putopisac Alberto Fortis, talijanski putnik iz Padove 1774. godine, putovanjem po Dalmaciji i Hercegovini koji se upravo zanimao za stećke, geološke i geografske fenomene, sjeo je umoran od putovanja kod Studenca da otpočine i pita za daljnji put prema Mostaru i Čapljini, rekao je ovaj izvor Diei Fontana (Božji izvor). Bio je straža ili predstraža kada je ispod Divlje kruške motrio budna oka uvijek oprezna, tko se to pored Studenca šulja. Je li carska vojska, trgovačka karavana ili hajdučka četa ili družina raspusnika koji su u narodu sijali nevjericu kao kuga. Bilo je takvih i oni su bili gori od hajdučkih četa i družina. Nestade cara i careva, paše i pašaluka, begova i begovata. Nestade, jer tako mora biti. A, dođe novi život i novi ljudi.”

Spasonosne kapljice
Studenac je dubok četiri metra i redovito “poludi” od jeseni do proljeća, kada nabubre podzemne vode i šiknu na nj. Tako nastaje potok koji se obrušava u rašanjsku Pećinu, u kojoj uvire i ta vodena žila izbija u vrelu Vriošnice, daleko tamo u Vitini, u ljubuškom kraju! Tko bi rekao da ta mala vodena žila, ljeti tako slabašna da bi ovdašnje žene po cijelu noć čekale da u dugom redu kojega se poštivalo kao moljenje, u burila nacurkaju štogod vode, pa im evo Anđelko Mikulić spomenik isklesa, može takvom divljom silom postati zapravo jest razlogom nastanka ovoga sela, jer nikada nije presušila.
Ljudi su oduvijek odlazili za vodom. I ljudi svih okolnih sela stajali bi i dežurali u tom istom, katkad nepreglednom redu za spasonosnim kapljicama. U tom najvrelijem ljetnom razdoblju jedino se moglo vidjeti kako voda slabašno izvire. Već pol stoljeća Studenac služi samo za napajanje stoke. Da ga nije bilo, ovo nikada ne bi selom postalo! Pa makar tek curkalo. Studenac iz kasnoantičkog razdoblja obnovljen je konačno pred šest godina, dugo je trajala ta obnova, sada je opkoljen pedesetmetarskim suhozidom i ima novu lijepu kamenu krunu koja je zablistala nakon što su volonteri Hrvatskog društva čuvara baštine mukom uklonili beton kojim je zdenac bio zarobljen i nagrđen nakon drugog svjetskog rata, kada je golem komad jednog stećka otišao na dno vrela, a od drugog isklesano korito. Sada je Studenac opremljen za vječnost, on i ta veličanstvena Žena s burilom.

Dragan Marijanović

Facebook Comments